Uprkos trenutnoj situaciji sa uzgojem i uvozom, stare sorte pasulja i dalje nekako uspevaju da opstanu u atarima srpskih povrtara. Nekada je, podsetićemo, pasulj bio vodeća hrana i najzastupljenija kultura u baštama. Danas, na pijacama, iako većinom tvrde da je domaći, uglavnom imamo uvozni. I to su mahom sorte „gradištanac“, „tetovac“, sve što iole liči na pasulj. Ž
Danas su retki oni koji ga sade i uzgajaju na stari način. Drugim rečima, malo ratara sada zasađuje pasulj uz kukuruz, gde mu pritka ne treba, gde mogu da ga mlate ručno motkom i oveju kroz sito. Jedan od upornih ratara, odlučnih da sačuvaju autohtone sorte, je Nikola Bošković iz okoline Trstenika.
Bošković trenutno posao oko pasulja privodi kraju, prebirajući ga i spremajući za prodaju. „Pasulj „gradištanac“, „tetovac“, „galeb“, „trešnjevac“, „osmak“, sejem na nešto više od deset ari. Sejem ga posle blagovesti i to su sve stare sorte koje sam sačuvao. Imam oko petnaest sorti, što belih, što šarenih,“ veli ponosno Bošković.
Danas je više uvoznog pasulja na pijacama
Kako apostrofira ovaj ratar sa jugozapada Srbije, seme svog pasulja je dobio od monahinje iz manastira Ljubostinja. „Jedan deo semena sam dobio od monahinje Agrepine, iz manastira Ljubostinja. Ona je preminula, ali dok je bila živa čuvala je stara semena, zapravo je imala zavet od svog duhovnika da ih sačuva,“ nastavlja sa pripovedanjem Bošković. „Pošto u manastiru to nije niko nastavio da radi, ona je deo semena dala meni. Nije me zavetovala, ali ja sam se potrudio da ih sačuvam, održavam, sejem i nekad poklonim nekome ko želi da ih ima.“
Čuvanje semena, kako je izjavio za portal „Dobro jutro“, mu ne smeta. Premda je teže za rad, a prihod mali, on se opire mehanizaciji. Planira, kako ponosito ističe, da se drži starog načina sejanja. „Pasulj posadim, malo prehranim, zaštitim i nema prskanja jer pasulj ne trpi preparate za korov, tako da se može reći da je zdrava hrana. Jedino mu stavljam kap po kap vode da bi bolje rodio. Leta budu sušna a pasulj ima plitak koren pa mu je potrebno navodnjavanje,“ veli on.
Sve ide ručno
U nastavku razgovora, mladi ratar se prisećao svoje bake i starog načina uzgoja. „Mene i sestru bi baba postavila na čaršafe sa obranim i osušenim pasuljem preko koga smo gazile. Bio je to lep osećaj dok po vrelom danu gaziš po suvim mahunama, čije puckanje osećaš pod nogama. Ono što ne bismo uspele da omlatimo, mlatila je baba motkom, pretežno mlatačem za šljive, udarala po mučenom pasulju kao da joj je u najmanju ruku ratni neprijatelj o kome je često u sumrake pričala. Tako radi i Nikola, dobro možda ne baš tako, ali slično,“ dodaje.
U zaključku izjave, Bošković je dodao kako ide proces branja. „Pasulj se bere ručno, pa se stavlja na stoljnjake ili čaršave, zatim se omlati ili ogruva štapom ili motkom, ta se prebira. Skupi se pasuljevina oveje na vetru, uklone se štetna zrna i dođe se do finalnog proizvoda. Kad sve završim, pasulj držim u zamrzivaču 24 časa, jer se može desiti da ga napadnu bubice, pa ga posle pakujem za sebe, a ostatak prodam. Sve manje je domaćeg pasulja, jer je oko njega sve ručni rad, pa se ljudi odlučuju za kulture koje mogu mašinski da obrađuju i donose veći prihod. Ja radim kao što se ranije radilo i ne odustajem,“ zaključio je.
Izvor: Dobro jutro